03 Mar Sve što ljubimo stvorili smo sami

A ti ne postojiš nit si postojala
Rođena u mojoj tišini i čami,
Na suncu mog srca ti si samo sjala
Jer sve što ljubimo stvorili smo sami
(Jovan Dučić-Pesma ženi)
Jedinstveno
je osećanje zaljubljenosti.Nosi veliku energiju,sve u nama i oko nas oboji u
hiljadu boja.Sa radošću izčekujemo to osećanje.Da li uopšte znamo čemu se
to mi radujemo i odakle ono dolazi?
Sa odrastanjem i postizanjem zrelosti sve teze se dešava da se zaljubimo. A i
kada se to dogodi,opčinjeni tim osećanjem,postavimo sebi pogrešno pitanje:U koga sam se ja to zaljubio/la, pravilnije
bi bilo u šta? Leteći na krilima
zaljubljenosti, vidimo u drugom čoveku samo projektovanu sliku ,naslikanu
svim nijansama naših očekivanja od njega.Kada naidjemo na osobu koja je
najpribližnija nekoj našoj idealizovanoj slici o partneru, finom četkicom
nesvesno docrtamo sve nedostajuće delove,tako da slika zaista u potpunosti
odgovara idelizovanom liku.Kao da na lice drugog zakačimo sliku koju želimo da
vidimo.I mi je zaista tada i vidimo.
Koji deo nas docrta te nedostajuće delove?
Bez obzira koga smo pola,mi svi, kako na telu, tako i u duši nosimo rudamentne delove i suprotnog pola. I kako sve u prirodi traži svoju celinu, tako i ovi, mali začetni delovi drugog pola u nama samima traže sliku u stvarnosti koja će sa njima imati najviše sličnosti,da bi sa nama , u polu u kojem smo, činili celo. Upravo ti mali, nesvesni fragmenti pokreću čitav proces zaljubljivanja. Ali, iako ti delići nas, u drugom traže svoju dopunu i otelotvorenje, ipak ti delovi koji nam ne pripadaju, sa nama jedinstvenima kakvim jesmo, ne mogu činiti jedno, daju samo iluziju celine. Ta iluzija traje kraće, ili duže vreme, ali se kao i svaka iluzija rasprši,i tada se u srećnijoj varijanti otvore vrata ljubavi, a ponekad sve ostane samo na sećanju na ovo lepo osećanje.
Povremeno slušamo o isceljujućoj snazi zaljubljenosti. I zaista, deo ličnosti iz koga se pokreće čitav proces oslobodi veliku količinu energije,osetimo polet u svim sferama našeg života. Ali,to mu ne menja karakter,iluzija,zaslepljujuća i lepa,ipak nije deo realnosti, i trenutak kada ustupa mesto stvarnosti najčešće bude otrežnjujući, ponekad i bolan.
Pa treba li onda očekivati zaljubljenost i radovati joj se? Jedino zbog priliva energije koju sa sobom nosi,ali joj ne treba pridavati veliki značaj, jer ona samo tek može dovesti do onog čemu težimo, do ljubavi. A kako ljubav ima mnoga lica, samo zreo čovek, koji poznaje, voli i poštuje sebe , može da zavoli drugog čoveka baš takvog kakav je. I tek onda ostvari ljubavni odnos u kome voli partnera zbog svih njegovih osobina koje mu se dopadaju, a sve one koje mu se ne svidjaju,iako ih vidi,prihvata. Tek takav odnos ljubavi zaista oplemenjuje i vodi razvoju obe osobe pojedinačno, i njih zajedno ,kao celine.
No Comments